Objavljeno: 28.08.2019

Igram li glavnu ulogu na pozornici svog života ?

Prilikom jednog ID treninga, bio je interaktivan dio radionice i trenerica je postavila pitanje polaznicima misle li da je riječ “autentičnost“ ostala u svom primarnom značenju i dalje ljudima, odnosno koristi li se toliko često da smo zaboravili značenje te riječi.

Odlučila sam razmišljati o toj jednoj riječi – autentičnost! Dobila sam puno spoznaja za vrijeme svog Edukator ID treninga, gdje se kao pod svjetla reflektora stavilo sve moje – talenti, osobnost, način funkcioniranja, interesi, želje za aktivnosti, duboko zakopane želje. Ovaj put nije nikoga bilo pod svjetlima reflektora koji bi komentirao taj sadržaj, ili davao sugestije što bi trebala činiti s time.  Čini mi se da u današnjem vremenu i načinu funkcioniranja, treba imati hrabrosti biti baš svoj, izreći nešto svoje bez da netko to procjenjuje i ocjenjuje, bilo dobrom ili lošijom ocjenom.

Kao da smo naučeni da sve što činimo, radimo, mislimo i želimo će biti procijenjeno od strane nekoga. To sa sobom donosi i puno dobrih stvari jer ti daje uvide u sebe. Može ti osvijestiti ljepote i mogućnosti u sebi koje dotad nisi vidio. No, baš za vrijeme ID programa vidjela sam promjenu na licima ljudi kada osjete slobodu na treningu da mogu biti ono što jesu. Kada osjete slobodu za slobodan izbor, mogućnost da maštaju o onome što može postati i njihova realnost.

Zapravo u pozadini tvoje mašte možda se krije – autentična želja. Koju želju bi krenuo /la ostvarivati kada bi imao mogućnost za to?


Prava želja je glasna i u tišini!

Za vrijeme treninga trenerica je naglašavala koliko je važno da u zajedničkim aktivnostima odaberemo baš ono što želimo i jako je ustrajala u tome. U početku nisam razumjela zašto to čini, ali trenerica je puno puta naglašavala kada u dijelu treninga se odabiru aktivnosti – da odabereš baš ono što želiš i da ne gledaš tko je što odabrao, nego baš svoju želju. Čuti svoju osobnu želju – koja je to privilegija za pojedinca. A ne bi trebalo biti tako,. Zapravo, čuti sebe trebala bi biti moja svakodnevnica, a ne privilegija.

Navelo me to na pitanje, kada sam posljednji put zaista čula sebe? Postoje glasovi sustava, okoline, obitelji i rodbine, ljudi s kojima radiš, tvojih nadređenih, voditelja, prijatelja, poznanika i prolaznika u tvom životu, ali kakav je baš moj, baš tvoj glas?

Nekad mi se činilo da zaista i čujem sebe, osluškujem što želim i duboko osjećam da je tako, ali trebala mi je potvrda. Za mene je to bio ID vikend – mjesto i vrijeme koje se posložilo da mogu čuti autentičnost  u sebi. Shvatila sam kao neka prirodna zakonitost, čak i ako čovjek manje poznaje sebe, postoji prirodna potreba slijediti ono što je njemu svojstveno – autentično.

Ponekad nam se čini da smo daleko od svjetla svoje pozornice, ili da su naši reflektori ostali bez struje koja ih može upaliti. Možda ti okolina, okolnosti i ljudi oko tebe, trenutno ne dopuštaju veliku i široku pozornicu i možda u kutu nema nijednog upaljenog reflektora, ali prije svih, ti ga najprije upali u sebi. Najvažniji reflektor u tvom je srcu. Iza zastora najvažnija je predstava.

 

Piše Anđela

 

Moja kratka ID refleksija

1.  Što za mene znači biti autentičan/a? Kako izgleda moja autentičnost?
2. S kojim ljudima i u kakvim okolnostima osjećam da mogu biti svoj/svoja?
3. U čemu se želim usuditi čuti sebe, što mi govori moj glas?