Objavljeno: 05.08.2019

Prvi korak je najvažniji!

Dio ljudi koji dođe na  Edukator ID program, dobro poznaje sebe i potvrdi sve ono što znaju o sebi, a dio koji im treba je priča o iskoracima. A priča kaže svaki i najmanji iskorak je važan. Svaki i najmanji iskorak je uspjeh. Konačni uspjeh koji želimo postići, koji god da on bio sastoji se upravo od tih malih iskoraka i tih malih uspjeha i nema drugog puta.

Zamislimo da smo imali neku nesreću i morali smo na rehabilitaciju. Tijekom rehabilitacije morali smo biti u kolicima. Rekli su nam da ako ćemo vježbati ustrajno i marljivo da ćemo ponovo stati na svoje noge. I stvarno smo dali sve od sebe i ustrajno i marljivo smo vježbali, borili se s padovima motivacija i obeshrabrenjima. I onda je došao taj dan.

Znate one filmske scene kada se glavni lik u usporenom snimku diže iz kolica ili odbacuje štake i radi prvi korak. Upravo taj korak obično izgleda u tom usporenom snimku slavno i trijumfalno. Rijetki filmovi pokažu psihičko stanje tog trenutka, uzbuđenje pomiješano sa strahom i mislima koje idu glavom: “Kako će to biti, hoću li uspjeti?”  Taj prvi korak koji je  možda i nespretan, bolan –  baš u tom koraku je važno da ustrajemo i usprkos nesigurnostima, napravimo onaj sljedeći, sljedeći i sljedeći. Tako trebamo ići sve dok sigurno ne stanemo na noge i krenemo hodati baš kao što smo i nekada znali.

Nekima ovaj tekst neće biti jasan jer im iskoraci ne izazivaju veliku nelagodu. Ipak postoji velik broj ljudi koji će dobro razumjeti ovu temu i baš zato za kraj pogledajmo kako doskočiti strahu i nesigurnostima kako bismo bili sigurni da ćemo uspjeti koračati nakon što smo uložili trud i vrijeme riješiti blokade, rane ili traume.

 

Mali koraci čine put!

“Radiš posao koji voliš, a sjetio/la si se kako si nekada davno puno više iskazivo/la svoju umjetničku stranu? Crtao/la si i negdje se krije san, negdje se krije nada da bi bilo baš super da opet kreneš, ali pitaš se kada?” . Vrijeme koje imaš postaje neumoljivo i koliko god ga sustižemo i prestižemo s tehnologijom, tog vremena kao da je sve manje.

 

Koje korake konkretno možeš učiniti?

Uzmi malu bilježnicu kao nekada prije i jednom tjedno na 5 minuta (navij alarm! 🙂 ) pusti ruku da radi svoje, prihvati da rezultat neće biti ono što finalno želiš i samo pusti da ta ruka radi nešto tih 5 minuta. Ako ti se svidi ponovi alarm još 5 minuta. Zamisli, godina ima 52 tjedna i 5 minuta*52 je ukupno 104 minute. S tim brojkama nećeš postati svjetski majstor, ali ćeš dati priliku tom prvom malom koraku. Dat ćeš priliku toj ruci da vježba, da se vrati u formu, sebi da se prisjetiš kako je super bilo utonuti u crtanje i zamisli 104 minute je zaista bolje nego 0 minuta.

 

Što smo mi učinili?

Ove godine imali smo puno uključenih alarma!:)

Čitalo se 5 minuta tjedno i počelo se čitati nekoliko knjiga mjesečno u vrlo kratkom vremenu.

Nabavile su se male bilježnice ili notes na mobitelu i počele su izvirati ideje, koje su do sada bile proglašavane glupima i ostavljene u zaboravu. Neke od njih su i zaživjele.

Uz alarm pokrenuli su se zapostavljeni doktorati i iskoraci prema željenom poslu.

 

Piše Renata

 

Moja kratka ID refleksija

  1. Koji su moji iskoraci koje sam dosad učinio/la?
  2. Što činim kada se pojave prepreke?
  3. Kada bih imao 5 minuta danu posvetiti se samo onome što me ispunjava, što bi to bilo?
  4. Sljedeći iskorak na koji se želim odvažiti je …