Objavljeno: 05.08.2019
Gotovo svaka grupa koja je prošla Edukator ID imala je svoju temu. Kroz dva dana 12 različitih pojedinaca izrone zajedničku temu koja onda postane temom grupe. Često se dogodi da je tema grupe ujedno i tema trenera. Moja tema posljednje tri godine su ISKORACI. Većina grupa koje sam vodila ove godine imale su isto tu temu. Mogla sam podijeliti svoje stručno znanje, ali i bogato iskustvo u tom području. Ljudi koji me znaju vide kako konstantno činim iskorake, a i bavila sam se sportovima koji te svakako pomiču iz zone ugode. Ono što se ne vidi jest težina i muka kojom radim iskorake. Zahvalna sam ovogodišnjim polaznicima koji su došli s tom temom i autorici programa Ivoni s kojima sam osvijestila jednu jako važnu činjenicu, o kojoj se ne priča baš puno, jer se puno više stavlja naglasak na pronalaženju sebe i svoje autentičnosti i onda sretnog života koji ćemo živjeti nakon toga, a ta činjenica je da uvijek, ali baš uvijek prvi iskorak nije ugodan koliko god da smo se pripremali. Iskorak može biti i mučan ako smo imali neke jače prepreke, blokade koje smo morali riješiti da bismo se mogli pokrenuti.
Iskorak je uvijek korak u nepoznato, a naš um i tijelo nisu programirani za nepoznato već za poznato i sigurnost. Čak i ”adrenalin seekeri” i ”challenge seekeri” u prvom iskoraku prema cilju dožive nalagodu, samo što nama ”običnim ljudima” glavom prolazi samo: ”Kako ga/je nije strah?” jer oni žive na nekoj drugoj razini ili možda u nekoj drugoj dimenziji.
Zbog čega ljudi dođu na Edukator ID?
Zato što se žele bolje upoznati? Zato što nisu zadovoljni sadašnjim životom, stanjem, poslom i žele promjenu? Zato što žele potvrditi je li put na kojem jesu taj put?
Nije rijetkost da se ljudi dan prije Edukator ID-a iznenada razbole. Neki su otvoreno zabrinuti oko toga što bi mogli saznati o sebi. Zbog čega je tako, zbog čega zabrinutost i strah? Ponekad se cijele obitelji ili prijatelji potpuno neočekivano pobune što netko želi proći Edukator ID program.
Po završetku svakog ID-a stojim u nevjerici jer se baš svaki puta odigra čudo, čarolija! Otkrivajući dio po dio sebe nastaje nevjerojatna i neponovljiva jedinstvena slika svake osobe koja je taj vikend došla.
Na kraju ID-a, kada staneš i pogledaš sve te plakate – gledaš dokaz jedinstvenosti. Niti jedan rukopis, način iscrtavanja ispisivanja plakata niti jedan sadržaj nisu isti.
Sanjamo da budemo ono što jesmo, da radimo ono što volimo. Uočavamo kada nas nešto žulja i nismo mi. Autentičnost je ono o čemu se puno govori. Pomalo i izlizana riječ, a opet toliko važna. Zašto? Jer kada smo autentični vidimo jasno sebe, i drugi nas jasno vide, jasno znamo što ćemo izabrati, kuda ćemo poći. Istovremeno put do autentičnosti uopće nije lak, često je nelagodan i za nas i za druge? Zašto je tome tako? Zar nije predivno gledati jedinstvenost ljudi, sjaj u očima kada radimo ono što volimo, kada razumijemo osobu do sebe iako je potpuno drugačija od nas.
Strah je taj koji nas koči napraviti taj prvi korak. Nije rijetkost da sve ono što jesmo, sve ono za što smo sposobni nije bilo prepoznato ili je čak bilo nepoželjno. Nije rijetkost da nakon niza edukacija na kojima upoznajemo sebe pa tako i nakon Edukator ID-a još uvijek stojimo u mjestu, kao da nas nešto priječi da krenemo živjeti korake svoje autentičnosti.
Zamislimo da smo imali neku nesreću i morali smo na rehabilitaciju. Tijekom rehabilitacije morali smo biti u kolicima. Rekli su nam da ako ćemo vježbati ustrajno i marljivo da ćemo ponovo stati na svoje noge. I stvarno smo dali sve od sebe i ustrajno i marljivo smo vježbali, borili se s padovima motivacija i obeshrabrenjima. I onda je došao taj dan.
Znate one filmske scene kada se glavni lik u usporenom snimku diže iz kolica ili odbacuje štake i radi prvi korak. Upravo taj korak obično izgleda u tom usporenom snimku slavno i trijumfalno. Rijetki filmovi pokažu psihičko stanje tog trenutka, uzbuđenje pomiješano sa strahom i mislima koje idu glavom: “Kako će to biti, hoću li uspjeti?” Taj prvi korak koji je možda i nespretan, bolan – baš u tom koraku je važno da ustrajemo i usprkos nesigurnostima, napravimo onaj sljedeći, sljedeći i sljedeći. Tako trebamo ići sve dok sigurno ne stanemo na noge i krenemo hodati baš kao što smo i nekada znali.
Nekima ovaj tekst neće biti jasan jer im iskoraci ne izazivaju veliku nelagodu. Ipak postoji velik broj ljudi koji će dobro razumjeti ovu temu i baš zato za kraj pogledajmo kako doskočiti strahu i nesigurnostima kako bismo bili sigurni da ćemo uspjeti koračati nakon što smo uložili trud i vrijeme riješiti blokade, rane ili traume.
Mali koraci čine put!
“Radiš posao koji voliš, a sjetio/la si se kako si nekada davno puno više iskazivo/la svoju umjetničku stranu? Crtao/la si i negdje se krije san, negdje se krije nada da bi bilo baš super da opet kreneš, ali pitaš se kada?” . Vrijeme koje imaš postaje neumoljivo i koliko god ga sustižemo i prestižemo s tehnologijom, tog vremena kao da je sve manje.
Koje korake konkretno možeš učiniti?
Uzmi malu bilježnicu kao nekada prije i jednom tjedno na 5 minuta (navij alarm! 🙂 ) pusti ruku da radi svoje, prihvati da rezultat neće biti ono što finalno želiš i samo pusti da ta ruka radi nešto tih 5 minuta. Ako ti se svidi ponovi alarm još 5 minuta. Zamisli, godina ima 52 tjedna i 5 minuta*52 je ukupno 104 minute. S tim brojkama nećeš postati svjetski majstor, ali ćeš dati priliku tom prvom malom koraku. Dat ćeš priliku toj ruci da vježba, da se vrati u formu, sebi da se prisjetiš kako je super bilo utonuti u crtanje i zamisli 104 minute je zaista bolje nego 0 minuta.
Što smo mi učinili?
Ove godine imali smo puno uključenih alarma!:)
Čitalo se 5 minuta tjedno i počelo se čitati nekoliko knjiga mjesečno u vrlo kratkom vremenu.
Nabavile su se male bilježnice ili notes na mobitelu i počele su izvirati ideje, koje su do sada bile proglašavane glupima i ostavljene u zaboravu. Neke od njih su i zaživjele.
Uz alarm pokrenuli su se zapostavljeni doktorati i iskoraci prema željenom poslu.
Piše Renata
